Potreba za postavljanjem ograničenja u djetinjstvu i adolescenciji od vitalnog je značaja za pravilno porodično, socijalno i emocionalno funkcioniranje. Kada govorimo o ograničenjima, mislimo jasno i otvoreno utvrditi šta naše dijete treba ili ne smije raditi. Pravila moraju biti logična, razmotrena i dogovorena kada je to moguće.
Ograničenja nisu fiksna, to su fleksibilna pravila koja se moraju modificirati u zavisnosti od posebne situacije u porodici, kao i od starosti djeteta. Ali najvažnija stvar u ograničenjima je potreba za njihovim uspostavljanjem.
Prekomerna zaštita roditelja otežava uspostavljanje jasnih ograničenja. Česta je pojava nejasnih i difuznih normi koje su više prilagođene trenutnim potrebama djece nego logici roditelja. Ova pretjerano zaštitna vizija vrlo šteti razvoju djece. Na taj se način problemi s ponašanjem mogu pojaviti u pubertetu i adolescenciji, u brojnim prilikama.
Kada svom djetetu kažemo „ne“, dajemo mu poruku ljubavi. "Toliko te volim, želim budućnost ličnog i društvenog prihvatanja za tebe da te moram naučiti da toleriraš svoju frustraciju." Ovo je teško za roditelje, jer je mnogo bolnije vidjeti bijes, tugu i plač. Ali ne možemo zaboraviti da su pojave negativnih emocija jednako važne kao trenuci radosti i sreće. Kroz život moramo naučiti iskusiti sve emocije. Upravljanje ljutnjom i frustracijom neophodno je za pravilno upravljanje od djetinjstva.
Očevi i majke, recimo ne svojoj djeci kad je to potrebno i kažemo da kada je to takođe potrebno. Recimo ne sa ljubavlju, naklonošću i naklonošću. Ohrabrimo ih, motivirajmo ih, učinimo da se osjećaju sposobnima za bilo kakve poteškoće. Sve ovo će nam omogućiti da kontroliramo teške trenutke „ne“ koji će doći tokom djetinjstva, adolescencije i odraslog života.
Pa, da, u pravu ste: ponekad je NE potrebno i zdravo i ništa se ne dogodi ako se djeca naviknu čuti. Oduvijek sam mislio da davanje sitnih materijalnih stvari „samo zato što traže“ nije dobra stvar. Zauzvrat, naklonost ih jača.
Hvala na ovom postu, Marina!